LOVAČKI SAVEZ SRBIJE
ISTORIJAT LOVSTVA U SRBIJI
Lovstvo Srbije krajem 19. i početkom 20.
veka opisujemo kao neorganizovano, što je nanosilo štetu kako divljači tako i
privredi. To je bio razlog da se, tada napredni i obrazovani lovci
organizuju u klubove, kako bi, po ugledu na susedne evropske zemlje, ovu
delatnost osavremenili, lovcima omogućili bavljenje organizovanim lovstvom i
ostvarili jedan od najvažnijih ciljeva savremenog lovstva - trajnost
gazdovanja. Sam početak, po formiranju prvih udruženja, bio je relativno
uspešan. Lovstvo je našlo svoje mesto u svim kategorijama
stanovništva, u svim socijalnim slojevima. Po tome se tadašnja
Srbija razlikovala od susednih, inače naprednih zemalja, jer je u Srbiji
uveden regalni sistem lova, sa slobodnim lovištima na celoj državnoj
teritoriji. Trend
stalnog i kontinuiranog razvoja tekao je sve do početka Prvog balkanskog
rata. Tada lovstvo zamire jer je zemlja izložena velikim iskušenjima i svaki
sposoban građanin je usmeren na odbranu zemlje. Na Prvi balkanski rat se
nadovezuje i Drugi koji dovodi do učvršćenja vlasti u Srbiji. Mada ekonomski
oslabljena, Srbija je politički stabilizovana. Lovci Srbije su se
organizovali u udruženja još u prošlom veku, o čemu svedoči podatak da je još
tada postojalo oko 100 udruženja. Oduševljenje i polet lovaca je tada bio na
vrhuncu, a posmatrajući ih iz ugla ondašnjeg življenja, mnogi ga nazivaju
zlatnim dobom naše lovačke istorije. Lovačko druželjublje upravo potiče iz
tog vremena.
Ako se uzme u obzir socijalni
sastav članstva, slobodno se može reći da su retke društvene organizacije u
kojima je postojala takva raznolikost sastava članstva gde su ravnopravno,
jedni pored drugih, sedeli i odlučivali sudije,
advokati, lekari, profesori, učitelji, državni činovnici, oficiri, zanatlije,
trgovci, zemljoradnici, radnici, sveštena lica i drugi. Lovačka udruženja se
nikada nisu bavila politikom niti su pripadala bilo kojoj političkoj stranci.
Savez lovačkih udruženja
Srbije je formiran krajem 19. veka na inicijativu već osnovanih lovačkih
udruženja, u cilju objedinjavanja rada i zajedničkih akcija lovačkih
organizacija, unapređenja lovstva, zaštite i razmnožavanja divljači i
uvođenja zakonitosti u lovu. Savezna lovačka udruženja u Srbiji javila su se
u isto vreme (neka nešto ranije) i formirala jedno za drugim u pojednim
mestima širom Srbije, sa ciljem da okupljaju lovce, da ih usmere na gajenje i
zaštitu divljači, da im ukažu na značaj unapređenja lovstva i na poštovanje
lovnih običaja i zakonskih normi.
Formiranje ovih organizacija
možda ne bi bilo dovoljno jasno ukoliko se ne bi upoznali sa činjenicama koje
su prethodile da lov i lovstvo u Srbiji devedesetih godina prošlog veka, i
kasnije, u našem veku, dobije organizovanu formu rada bez koje se nije moglo
zamisliti sprovođenje u život naprednih ideja iz oblasti lovstva. Oslobođeni
od Turaka, posle Prvog i Drugog srpskog ustanka, tridesetih godina 19. veka u
Srbiji su stvoreni uslovi za slobodno nošenje oružja, koje je zabranjivano
skoro pet vekova, tako da je stanovništvo željno slobode, ponovo počelo da
neguje lovačku tradiciju i da se bavi lovom.
Lovilo se gde je ko hteo i koliko je ko želeo, a
divljači je bilo u izobilju.
NAREDBA KNEZA MILOŠA OBRENOVIĆA O
ZABRANI LOVA NA JELENE, KOŠUTE, SRNE I VIDRE
Po oslobođenju od Turaka lovom se uglavnom bavilo seosko
stanovništvo, jer je slobodno nošenje oružja pružalo mogućnost da se divljač
lovi pri svakom susretu sa njom, bez ikakvih ograničenja. Dešavalo se i to da
je i nužda primoravala ljude da love divljač jer im je pravila štetu, a
ponekad ugrožavala i živote. U to vreme bilo je vrlo malo lovaca u gradovima.
Slobodan lov i nemilosrdno uništavanje divljači, kao i uticaj severnih
suseda, posebno Austro-Ugarske na zbivanja u Srbiji, podstakli su Miloša Obrenovića
da, po ugledu na te zemlje, nešto preduzme: on već 1829., 1831. i 1832.
godine posebnim naredbama zabranjuje lov jelena, košuta, srna i vidri.
|
UKAZ KNEZA MIHAILA
OBRENOVIĆA O STALNOJ ZABRANI LOVA NA JELENE I KOŠUTE
Samo desetak godina kasnije, Mihailo Obrenović ukaznom zapovesti iz
1840. godine, potvrđuje stalnu zabranu lova jelena i košuta, koju proširuje
zabranom lova na zečeve i divlje koze - od početka Časnog posta do Petrova
dana. Za vreme vladavine kneza Mihaila Obrenovića, oko 1860. godine, pojavljuje
se nešto veći broj lovaca u gradovima i varošicama, većinom vojnih lica i
državnih činovnika, da bi se deset godina kasnije lovom bavili zanatlije,
trgovci i ljudi drugih zanimanja.
Osetnim povećanjem njihovog broja sedamdesetih godina 19.
veka spontano se organizuju prve manje grupe lovaca u čijim se redovima nalaze
lovci raznih profesija, bez obzira na klasne razlike. To su prvi začeci čuvenog
i poznatog lovačkog druželjublja. O ovom druželjublju ima dosta podataka u
našoj lovačkoj i drugoj literaturi, a osnova mu je jednakost i međusobna
solidarnost.
Činjenica da se povećava broj lovaca i mogućnost
slobodnog lova za sve, dovela je do naglog opadanja broja divljači, a početni
propisi u vidu uredaba i naredaba o zaštiti, koje je donosila vladajuća
dinastija Obrenovića, iako su bile korisne, još uvek su bile nedovoljna
zaštita. Pojavile su se prve grupe lovaca, a potom i klubovi i lovačka
udruženja.
PRVI LOVAČKI KLUB U SRBIJI
Deset godina nakon pojave prvih grupica lovaca, one počinju jačati po
broju i po shvatanju da su pojedinačne akcije nedovoljne i da samo udruživanjem
mogu ozbiljnije da spreče uništavanje divljači koje je bilo sve manje, a koju
je priroda tako dugo stvarala. U nekoliko mesta u Srbiji udruživanje lovaca je
ostvareno kroz lovačke klubove -klice lovačkog organizovanja devedesetih godina
19 veka. Prvo takvo udruživanje lovaca organizovano je u 1887. godine u
Kragujevcu pod nazivom "Lovački klub".
PRVA LOVAČKA UDRUŽENJA
U Šumadiji niču prve lovačke organizacije zasnovane na jednakosti i
druželjublju. Lovačke družine su svoje članove moralno obavezivale da štite
prirodu i divljač, da je za vreme parenja ne love, da prestupnike prijavljuju
vlastima, da razvijaju druželjublje i da se sastaju u klupskim prostorijama
radi dogovora. Prilikom prijema članova, proveravali su njihova znanja i nisu
hteli da prime novog člana ako nije dao časnu reč da u toku lovačke godine neće
uloviti više divljači nego što je Uprava kluba odredila. Ubrzo potom i u
Beogradu, 1889. godine, osniva se klub koji je imao i svoja pisana pravila i
nekoliko godina kasnije, prerastao u udruženje. Prva lovačka udruženja nastala
su u Kragujevcu, Beogradu i Nišu. Ubrzo potom i u Valjevu, Negotinu, Šapcu,
Ćupriji, Zaječaru, Požarevcu i Kraljevu, a nešto kasnije i u Čačku, Pirotu i
Knjaževcu.
OSNIVANJE SAVEZA
Na zajedničkom zboru lovaca održanom 13. oktobra 1896. godine, u selu
Brzanu kod Lapova, "državnom košutnjaku" koji je bio privatno lovište
Milana Obrenovića, sa velikim brojem jelena i srna, osnovan je Savez lovačkih
udruženja Kraljevine Srbije i usvojena su Pravila Saveza. U jednom od svojih
prvih akata, Uprava Saveza traži od udruženja da se Predstavništvu Saveza pored
ostalog, šalju izveštaji o ulovljenoj divljači. Pri osnivanju Saveza se
diskutovalo o neophodnosti "Zakona o lovstvu", čija priprema kao i
pronalaženje puta i načina da ga Narodna Skupština što pre usvoji, postaju
najvažniji cilj Predstavništva Saveza. Koliki značaj je imalo osnivanje Saveza
vidi se po tome što je već krajem 1898. godine bilo osnovano 42 udruženja u
Srbiji sa oko 2500 članova. U cilju što potpunijeg uvida kao i raspoznavanja
punopravnih od bespravnih lovaca na terenu, Savez izrađuje jednoobrazne lovačke
karte.
LOVAČKI ČASOPIS "LOVAC"
Sa pojavom lovačkog časopisa "Lovac", 1897. godine, ubrzano je
formiranje novih udruženja i razvoj lovstva, jer je novi časopis doprineo
širenju ideje i rešavanju problema oko divljači i njene zaštite. Zbog
nedostatka tehničkih veza sva prepiska između Saveza i udruženja vršena je
preko "Lovca", kao jedine mogućnosti sporazumevanja. Početkom 1898.
godine, časopis postaje ne samo lovačko glasilo već i vlasništvo svih lovaca
Srbije. Savez preko "Lovca" u više navrata daje stručne i druge
savete -npr. koja se divljač i u koje vreme sme loviti. Članak koji je u
"Lovcu" objavio Milivoj Prendić iz Aleksinca:
"Udruženja su vazda pokretač svakog napretka. Tome je među ostalima dokaz
i naše lovačko udruženje. U kratkom vremenu vidi se u celoj Srbiji jedan
progres u lovu. Prve lovačke ideje, koje su gde, gde tinjale, zapalile su celu
zemlju, one odjekuju čak i po krševima Kuršumliskim, one nalaze mesta i po
stenju Užičkom. Tamo se zaštićuje lov za što veće razmnožavanje divljači, onamo
se nabavlja blagorodna divljač i pušta se da se rasplodi, obraća se pažnja na
rase kerova, vodi se računa o poreklu i kalibru puške, stara se o što boljem
barutu, priređuju se zajednički lovovi i hajke na zverove i štetočine, u
klubovima razvija se drugarstvo i postaje se pravim lovcem. Sve progres za
progresom za koji se do skora vrlo malo znalo u nas. Eto kakva je silna moć
udruživanja."
"ZLATNO DOBA" LOVSTVA U SRBIJI
Vremensko razdoblje od 1896. do 1903. smatra se "zlatnim
dobom" lovstva u Srbiji, s obzirom da su se i lovci i udruženja takmičili
ko će više da učini za unapređenje lova. Posebna karakteristika ovog vremena je
da udruženja (Kragujevačko i Beogradsko) prvi put unose u svoja lovišta živu
divljač -jarebice i zečeve. Kragujevački lovci pustili su jarebice kamenjarke
dobijene od Niškog udruženja, a lovci Beograda poljske jarebice koje su kupili
u Čehoslovačkoj. Nema podataka odakle su nabavljani zečevi. Pokušalo se i sa
izvođenjem fazana, ali zbog nepoznavanja tehnologije veštačkog gajenja u tome se
nije uspelo.
U svim brojevima časopisa "Lovac" dato je mnogo
podataka o onome šta su Savez, udruženja i pojedinci učinili na unapređenju
lovstva, a posebno na uništavanju divljači koja nanosi štete, hvatanju
lovokradica i njihovom kažnjavanju od vlasti. Izmene u Zakonu o lovu donete
1904. godine po kome je omogućeno da vlasnik zemlje i bez lovačke karte može
uloviti zeca na svom imanju,
opštinskoj i seoskoj šumi, poremetili su dobro započete akcije i nastaje period
otežanog rada lovaca u udruženjima, a samim tim i u Upravi Saveza. Broj lovaca
naglo se smanjuje, a njihova aktivnost, verovatno i zbog nestabilnog političkog
stanja, skoro zamire.
ISTORIJAT LOVSTVA U VOJVODINI
MR JOVAN–JOCA DIVILD (1894-1962)
Mr Joca Divild je rođen u Petrovaradinu 28. januara 1894.
godine. Osnovnu školu je pohađao u rodnom Petrovaradinu, a potom se upisao u
gimnaziju u Zemunu, koju završava sa odličnim uspehom.
Posle završetka šestog razreda gimnazije, upisuje se na
studije u Zagrebu, gde, posle dve godine studija na Farmaceutskom fakultetu
stiče znanje magistra farmacije.
Vraća se u rodni Petrovaradin i započinje praksu u apoteci Juraja Žigrovića, a potom u
apoteci u Kaću gde radi do 1922. godine. Osnivanje Saveza lovačkih društava za
Vojvodinu bila je njegova velika zamisao. Godine 1922. započinje dinamičan rad
da to sprovede u delo. Ulaže izuzetan napor da se organizuje inicijativni odbor
za pripremu i sazivanje Prvog kongresa lovačkih društava u Vojvodini.
Veliki uložen trud i rad sa još nekolicinom uglednih
lovaca doneo je rezultat, te je za 10. decembar 1922. godine sazvan Prvi
kongres lovačkih društava u Vojvodini na kojem je osnovan Savez lovačkih
društava za Vojvodinu. Tokom 1923. godine mr Joca Divild se iz Kaća seli u
Srbobran, gde radi u svojoj apoteci sve do 1933. godine. Posle osnivanja SLD za
Vojvodinu, radi na uređenju prvog broja „Lovačkog glasnika“, koji iz štampe
izlazi 15. decembra 1922. godine i koji postaje zvanično glasilo SLD za
Vojvodinu. Tokom višegodišnjeg izlaženja „Lovačkog glasnika“, od 1922. do 1941.
godine, Divild je obavljao funkciju njegovog glavnog ili odgovornog urednika sa
velikim uspehom.
Kao izuzetno preduzimljivog, elokventnog, visokoobrazovanog
čoveka i solunskog ratnika, te nosioca Albanske spomenice iz Prvog svetskog
rata, na Prvom kongresu lovačkih društava ga biraju za prvog sekretara SLD za
Vojvodinu. U periodu od 1922. do 1927. godine biran je za prvog sekretara SLD
za Vojvodinu, u 1928/29. godini je biran za drugog potpredsednika SLD, od 1930.
do 1936. godine je biran za prvog potpredsednika SLD, a od 1936. pa do 1941.
godine je biran za predsednika SLD za Dunavsku banovinu. Tokom 1924. godine
učestvuje u osnivanju Središnjeg saveza, te ga delegiraju od strane SLD za
Vojvodinu za učešće na Osnivačkoj skupštini Središnjeg saveza lovačkih društava
u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, 1. juna 1924. godine u Beogradu.
Kao jugoslovenski orijentisan, unapređen je od strane
generalštaba u najmlađeg rezervnog potpukovnika Kraljevske jugoslovenske
vojske.
Iz Srbobrana u Novi Sad preseljava se 1933. godine i
kupuje apoteku (danas apoteka „Bulevar“ na Bulevaru Mihajla Pupina). Kao vrstan
apotekar patentirao je osam lekova, među kojima je najpoznatiji bio „Digripin“,
lek protiv glavobolje, u to vreme veoma tražen i popularan među građanstvom.
Kao predsednik SLD za Dunavsku banovinu, prvi organizuje
velike diplomatske lovove od kojih su najznačajniji oni u Srbobranu i Kikindi
gde učestvuje veći broj lovaca-diplomata akreditovanih u Kraljevini
Jugoslaviji. Na njegovu inicijativu, SLD za Dunavsku banovinu, početkom 1937.
godine, vrši pripreme i organizaciju za odlazak lovaca na Prvu svetsku izložbu
lova u Berlin. Početkom novembra 1937. godine, sa železničke stanice u Novom
Sadu polazi specijalni voz sa 352 putnika na višednevni izlet koji je
uključivao posetu Berlinu i odlazak u nekoliko lovišta u Nemačkoj.
Pored rada na omasovljenju SLD, stalno objavljuje svoje
članke u „Lovačkom glasniku“. Tokom „zlatnog perioda lova u Vojvodini“ bio je
organizator i učesnik takmičenja u gađanju živih i glinenih golubova, od kojih
je najmasovnije bilo organizovano 8. maja 1938. godine u Novom Sadu, pod
pokroviteljstvom bana Dunavske banovine, gospodina Svetislava Rajića.
Ideja lovaca iz 1929. godine
da se u Novom Sadu izgradi jedan lovački dom, počela je da se ostvaruje tek
1937. godine, i to zauzimanjem mr Joce Divilda, kao većnika grada, da SLD za
Dunavsku banovinu dođe do pogodnog gradilišta za srazmerno nisku cenu na Limanu
blizu Banovine. Za to gradilište je SLD platio 50.000 dinara, što je bila tri
puta niža cena od realne. Posle završetka Skupštine SLD za Dunavsku banovinu,
25. juna 1939. godine, svi delegati su došli na osvećenje kamena temeljca
lovačkog doma, uz prisustvo mnogobrojnih zvanica i građanstva. Posle početka
radova na gradilištu, predsednik Divild se javno obratio prisutnima za pomoć u
donaciji, a „Lovački glasnik“ je na tri jezika (srpski, mađarski, nemački)
objavio apel predsednika za donaciju. Veliki broj lovačkih društava i
pojedinaca se odazvao apelu i pružio pomoć u vidu građevinskog materijala i
novca, ali bilo je potrebno i podizanje zajma za završetak velelepnog objekta.
Stigao je i dan osvećenja završenog lovačkog doma – 25. avgust 1940. godine,
dan koji je zlatnim slovima zabeležen u analima vojvođanskog lovstva. Na
svečanosti povodom toga predsednik Divild je održao svečani govor.
Ubrzo je počeo i Drugi svetski rat. Mr Joca Divild se
vraća radu u svojoj apoteci. Tokom rata pomaže u lekovima i sanitetskom
materijalu partizanske jedinice u Sremu, kao i siromašne ljude koji nisu imali
finansijskih sredstva za kupovinu lekova. Posle završetka Drugog svetskog rata,
nove vlasti mu, i pored saznanja da je pomagao pokret otpora u Sremu i
insistiranja visokih funkcionera nove vlasti kao što su
bili general Kosta Nađ i Vladimir Velebit, ne daju
mogućnost da se ponovo uključi u rad obnovljenog lovačkog Saveza.
Zamereno mu je od strane jednog delegata na Skupštini
Saveza, 1945. godine, da se tokom posete Prvoj svetskoj izložbi 1937. godine u
Berlinu slikao sa tadašnjim nadlovnikom Rajha, kasnije proglašenim za ratnog
zločinca. Umro je 20. aprila 1962. u Opatiji, a sahranjen u Petrovaradinu u
porodičnoj grobnici.
LOVCI IZ VOJVODINE NA I SVETSKOJ LOVAČKOJ IZLOŽBI U
BERLINU 1937.
Sve prikupljene lovačke
trofeje i lovačke predmete trebalo je poslati do 1. septembra 1937. godine u
Berlin. Do tada je potrebno da se organizuju Skupšine i Savezne izložbe u
nekoliko gradova, centara naših banovina, te da se na njima izdvoje i odaberu
svi trofeji za svetsku izložbu. Posle organizovanih ovakvih izložbi u više
Saveza, organizovana je na kraju sabirna lovačka izložba u Zagrebu.
Nakon završetka II savezne
lovačke izložbe u Novom Sadu, održane od 17. do 21. aprila 1937. godine, na
kojoj je bilo izloženo oko 500 raznih trofeja i lovačkih predmeta, Komisija za
ocenivanje je, posle izbora najboljih trofeja, iste poslala na sabirnu Saveznu
lovačku izložbu u Zagreb.
Nakon završetka sabirne
lovačke izložbe u Zagrebu, koja je trajala od 17. do 26. jula 1937. godine,
trofeji su vozom poslati za Berlin. Tokom celog ovog perioda tekle su i
pripreme za odlazak što većeg broja lovaca iz Vojvodine u Berlin. Savez lovačkih
udruženja za Dunavsku banovinu je u saradnji sa Kraljevskom banskom upravom
Dunavske banovine razradio precizan plan organizacije i odlaska lovaca
specijalnim vozom iz Novog Sada u Berlin. Ministarstvo šuma i rudnika je,
aktima br. 430/37, 2289/37 i 2724/37, skrenulo pažnju svim kraljevskim banskim
upravama na veliki značaj ove izložbe.
Kraljevska banska uprava Dunavske banovine,
poljoprivredno odeljenje, III broj: 22557/937 od 3. oktobra 1937. godine,
donosi Rešenje u kome se navodi da se svim zaposlenima u III odeljenju KBU DB
odobrava odsustvo za ovaj put u trajanju od dvanaest dana i to od 1. do 12.
novembra, ne računajući ovo u godišnji odmor. Po povratku sa službenog puta
zaposleni u Upravi su podneli službeni izveštaj.
Na ovu veličanstvenu lovačku izložbu, na kojoj je
učestvovalo 40 zemalja, sa željezničke stanice u Novom Sadu je, 2. novembra
1937. godine u 10 časova, krenuo specijalni lovački voz za Berlin, sa 352
izletnika i 2 člana predstavništva agencije „Putnik”.
Izletnici-lovci bili su iz 79
mesta: Novi Sad, Ilok, Sremski Karlovci, Bela Crkva, Jasenovo, Banatski
Karlovac, Filipovo, Srbobran, Hajdučica, Ruski Krstur, Seleuš, Lazarevo, Stari
Sivac, Novi Sivac, Gakovo, Stara Moravica, Sombor, Alibunar, Klek, Buđanovci,
Sremska Mitrovica, Inđija, Kucura, Stara Pazova, Čortanovci, Kovin, Šušara,
Crvenka, Bukin, Velika Greda, Stari Vrbas, Šajkaški Sveti Ivan, Odžaci, Novi
Futog, Stari Futog, Krnaja, Nove Šove, Buljkes, Perlez, Putinci, Budisava,
Bački Jarak, Vršac, Šupljaja, Užička Požega, Nikolinci, Pavlovo, Novi Banovci,
Prigrevički Sveti Ivan, Kneževo, Kać, Pašićevo, Petrovgrad, Despot Sveti Ivan,
Torža, Popovac, Bačko Gradište, Subotica, Kula, Apatin, Srpski Itebej, Hetin,
Novi Vrbas, Beograd, Grgurevci, Ruma, Katarina, Senta, Pančevo, Vinkovci, Bačka
Topola, Nuštar, Duboševica, Morović, Vukovar, Retfala, Osijek, Jaša Tomić i
Sušak. Najviše lovaca je bilo iz Novog Sada, Bele Crkve i Crvenke.
Specijalni voz je stigao na
glavnu željezničku stanicu u Berlin u 10 časova i 15 minuta, 3. novembra. Voz
je dočekala jedna grupa nemačkih lovaca sa fanfarama i službeno lice, nadlovnik
oblasti Berlina sa izaslanikom Jugoslovenskog poslanstva u Berlinu gospodinom
M. Morićem. Posle održanog prigodnog pozdravnog govora, naši izletnici su
krenuli prema rasporedu po privatnim pansionima ili u hotele na odmor.
Poseta I svetskoj izložbi je
počela sledećeg dana, 4. novembra. Jugoslovenska postavka na ovoj velikoj
izložbi je dobila zapažen publicitet. Od 40 izloženih jelenskih trofeja, čak
pet je nagrađeno, a naš paviljon je, kao celina, odlikovan i počasnom nagradom.
U sklopu ove izložbe su organizovani mnogi izleti u
obližnja lovišta te su tom prilikom organizovane i proslave. U toku izložbe
organizovana su i dva svečana bala za prisutne posetioce, a na jednom od njih
je bilo čak oko 7.000 zvanica.
Poseta Prvoj svetskoj lovačkoj izložbi je u potpunosti
uspela.
JOVAN ĆALIĆ, 8.b